„Odsijeci mi ruku!” dječak je kroz suze preklinjao, a njegov je otac mislio da je poludio… sve dok dadilja nije bez dopuštenja razbila gips i otkrila jezivu osvetu njegove maćehe.
„Ako odmah ne ušutiš, kunem ti se, sutra ću prvo ujutro potpisati papire da te prime u psihijatrijsku kliniku.”
Alejandrov glas zvučao je grubo, natopljen krajnjom iscrpljenošću čovjeka koji četiri noći nije sklopio oka. Stajao je na pragu sinove sobe i gledao kako desetogodišnjak mahnito udara gipsom desne ruke o uzglavlje od mahagonija. Zaglušujući udarci odjekivali su golemim hodnicima rezidencije u San Pedru Garzi Garcíji poput ratnih bubnjeva. Diegovo lice bilo je obliveno hladnim znojem, njegove tamne oči izgledale su kao da će iskočiti iz duplji, a usne su mu bile ispucale od beskrajnog preklinjanja.
„Skini mi ga, tata! Molim te, odsijeci ga!” vrištao je dječak, previjajući se u plahtama. „Ulaze unutra! Jedu me živog, grizu me!”
Alejandro je teškim koracima krenuo prema njemu. U njegovu pogledu nije bilo samilosti, samo bijesni očaj oca gurnutog do ruba razuma. Zgrabio je dječaka za ramena i prikovao ga za madrac.
„Dosta, Diego! Opet ćeš slomiti kost!” povikao je, dahćući neravnomjerno.
