Diego se fizički oporavi prvi.
Ožiljci na ruci blijede, ali nikada potpuno ne nestanu. Dugo odbija gipseve, rukave, narukvice, bilo što što se omata oko kože. Spava sa zaključanim vratima i baterijskom svjetiljkom ispod jastuka.
Nikada ga ne tražiš da otključa.
Povjerenje nije naredba.
I ti ideš na terapiju.
Isprva to činiš zbog suda, zbog službe za zaštitu djece, zbog dokumentacije o skrbništvu. Onda te jednog dana terapeut pita: „Kada ste naučili da je sigurnije biti poslušan nego voljen?”
Nasmiješ se.
Zatim ne prestaneš plakati dvadeset minuta.
Govoriš o svom ocu.
Njegovu remenu.
Njegovoj šutnji.
Njegovu pravilu da dječaci ne plaču, žene ne postavljaju pitanja, a djeca ne smiju stvarati buku osim ako im se ne obrati.
S užasom shvatiš da one noći kad si zavezao Diegov zglob nisi samo vjerovao Valeriji.
Ponavljao si jezik za koji si mislio da si ga zaboravio.
To te gotovo uništi.
Zatim postane početak promjene.
