Diego te gleda s tako čistim užasom da ti je srce trebalo stati.
„Ne vjeruješ mi.”
Ne možeš odgovoriti.
Valeria prilazi i stavlja ti ruku na rame.
„Jednoga će dana shvatiti”, promrmlja. „Kad bude stabilan.”
Iz hodnika Elvira promatra ne trepćući.
Stara je dadilja u tvojoj kući još otprije nego što je Diego naučio hodati. Držala ga je u naručju kad mu je majka umrla. Pjevala mu je dok je gorio od vrućice. Znala je razliku između ispada bijesa, tuge, straha i stvarne boli.
A sada njezino lice govori da zna kako činiš najgoru pogrešku u životu.
Ignoriraš je.
Jer ako poslušaš Elviru, morat ćeš priznati da si iznevjerio vlastitog sina.
Do zore kuća utihne.
Ne smiri se.
Utihne onako kako kuća utihne nakon što proguta nečiji vrisak.
Sjediš u radnoj sobi s čašom viskija netaknutom pokraj ruke. Oči te peku od četiri neprospavane noći. Telefon ti je pun poruka Valerijina prijatelja psihijatra, koji preporučuje procjenu, lijekove, promatranje, moguću hospitalizaciju.
Riječi koje zvuče čisto.
Riječi koje od prestravljenog djeteta naprave slučaj u dosjeu.
U glavi iznova čuješ Diegov glas.
Odsijeci mi je.
Jedu me živog.
Pritisneš obje ruke na lice.
Netko pokuca na vrata.
Prije nego što stigneš odgovoriti, Elvira ulazi.
Ne traži dopuštenje.
Samo zbog toga podigneš pogled.
„Gospodine”, kaže tihim glasom, „morate doći gore.”
„Elvira, ne mogu opet kroz ovo.”
„Morate doći odmah.”
Ton joj je drukčiji.
Ne preklinje.
Naređuje.
Polako ustaješ.
„Što se dogodilo?”
