Zatvoriš oči.
„Rekao mi je”, prošapćeš.
Liječnik ne kaže ništa.
Ta šutnja istodobno je milost i presuda.
Služba za zaštitu djece stiže prije podneva.
I policija također.
Valeria pokušava ući u Diegovu sobu u krem haljini i savršenoj šminki, noseći plišanog medvjedića iz bolničke suvenirnice kao rekvizit. Elvira stane na vrata.
„Nećete proći.”
Valerijin se osmijeh stegne. „Ti si dadilja.”
„A vi ste žena koje se on boji.”
Policajac u blizini to čuje.
I službenici zaštite djece također.
Valeria to primijeti prekasno.
Okrene se policajcu, spremnih suza. „Ova me žena oduvijek mrzila. Truje Diega protiv mene.”
Elvira podigne bradu.
„Nisam ja stavila mrave u gips.”
Rečenica odjekne poput groma.
Valerijine oči zabljesnu.
Staneš između njih.
„Odlazi”, kažeš.
Zuri u tebe.
„Alejandro, ne možeš biti ozbiljan.”
„Rekao sam, odlazi.”
„Biraš laži jedne sluškinje umjesto svoje žene?”
Elvira se trzne na riječ sluškinja, ali samo malo.
Ti ne.
„Biram tijelo svog sina umjesto tvoje predstave.”
Valerijino lice postane prazno.
Zatim hladno.
„Požalit ćeš što si me ponizio.”
To nije nešto što bi nevina žena rekla.
Policajac to zapisuje.
Valeria vidi kako se olovka pomiče i odmah omekša.
„Pod stresom sam”, kaže.
Nitko ne odgovara.
Osiguranje je isprati van.
Sljedeća dva dana Diego jedva govori.
Ne s tobom.
Ne s liječnicima.
Samo s Elvirom.
Ne prisiljavaš ga.
Tvoj prijatelj terapeut, dr. Marín, kaže ti preko telefona da se povjerenje, jednom kad ga roditelj slomi, ne vraća samo zato što je roditelju žao.
„Želiš da ti brzo oprosti kako bi prestao osjećati da si čudovište”, kaže dr. Marín.
Riječi bole jer su istinite.
„Što da učinim?”
„Sjedi u toj nelagodi. Govori istinu. Ne traži od njega da te tješi.”
