„Odsijeci mi ruku!” dječak je kroz suze preklinjao, a njegov je otac mislio da je poludio… sve dok dadilja nije bez dopuštenja razbila gips i otkrila jezivu osvetu njegove maćehe.

„Da.”

Kimne prema Elviri, koja se još svađa sa sprinklerima.

„Ona mi je vjerovala tada.”

Nasmiješiš se kroz suze.

„Jest.”

„Zato se nemoj umisliti.”

Nasmiješ se.

I on se nasmije.

I u tom običnom zvuku, pod tihim nebom, shvatiš da oprost nije vrata koja se odjednom širom otvore.

Ponekad je to dječak koji se nasloni na oca godinama nakon što ga je otac iznevjerio.

Ponekad je to ožiljak dotaknut bez straha.

Ponekad je to kuća u kojoj dijete može vrištati od boli, a svaka odrasla osoba potrči prema istini.

Ne od nje.