Pogleda te.
„Gdje?”
„U starom ateljeu tvoje majke.”
Oči mu se rašire.
Mariana je ondje nekada slikala. Nakon njezine smrti zaključao si sobu jer te tuga učinila sebičnim. Diego je mnogo puta pitao za nju, a ti si uvijek govorio kasnije.
Kasnije su postale godine.
Sada je atelje čist.
Pun sunca.
Zidovi su nježno plavi.
Krevet kraj prozora.
Njegove knjige.
Njegov teleskop.
Marianin stari štafelaj u kutu, prekriven, ali ne skriven.
Diego polako ulazi.
Dodiruje prozorsku dasku.
Zatim štafelaj.
Zatim sjeda na krevet.
„Može li Elvira spavati blizu?”
Kimneš.
„Već je odabrala sobu pokraj.”
Spusti pogled prema ortozi.
„Mogu li zaključati vrata?”
Prsa te bole.
„Da.”
„Iznutra?”
„Da.”
Kimne.
Zatim, nakon duge tišine, kaže: „Možeš reći laku noć iz hodnika.”
To nije oprost.
To su vrata ostavljena malo odškrinuta.
Prihvaćaš to kao milost.
Suđenje postaje medijska oluja jer je tvoja obitelj bogata, Valeria lijepa, a zločin previše užasan da bi ga ljudi ignorirali.
Naslovi je zovu „maćeha iz gipsa”.
Mrziš taj nadimak.
Ne zato što je nepravedan prema Valeriji.
Nego zato što Diegovu patnju pretvara u zabavu.
Tvoji odvjetnici savjetuju ti da javno ne govoriš ništa.
Ovoga puta pristaješ.
Dokazi govore.
