Valerijino se lice promijeni.
Tek neznatno.
Porota to vidi.
Bol tvog sina postaje nemoguće odbaciti.
Kad Elvira svjedoči, sudnica se promijeni.
Polako hoda do klupe za svjedoke, odjevena u jednostavnu crnu haljinu, sijede kose skupljene, očiju oštrih poput slomljenog stakla.
Valeria je promatra s mržnjom.
Elvira je ne pogleda.
Tužitelj pita: „Koliko dugo se brinete za Diega?”
„Otkad se rodio.”
„Jeste li vjerovali njegovim pritužbama?”
„Da.”
„Zašto?”
Elvira pogleda prema poroti.
„Zato što djeca ne izmišljaju bol zbog koje mole da im se izgubi ruka.”
Soba utihne.
Zatim tužitelj pita što je vidjela.
Miris.
Mrave.
Oteklinu.
Očevo odbijanje.
Remen.
Tvoj sram postaje javan.
Ne skrivaš se od njega.
Kad dođe tvoj red, sjedneš na klupu za svjedoke i govoriš istinu.
Svu.
Da si vjerovao Valeriji.
