Zuriš u nju.
„Što si učinila?”
Usta joj se otvore.
Nema zvuka.
Iza tebe Diego jeca dok Elvira čisti izloženu kožu što nježnije može. Trese se. Ima groznicu. Živ je.
I svaka sekunda pitanje čini glasnijim.
„Što si učinila mom sinu?”
Valerijine se oči opet napune suzama.
„Ti si lud.”
„Ne”, kažeš. „To je bila tvoja riječ za njega.”
Hitna pomoć stiže četrnaest minuta kasnije.
Bolničari ulijeću. Elvira daje brzo, precizno objašnjenje, daleko mirnije nego što zaslužuješ. Otvorena ruka se prekriva, obrađuje, stabilizira. Diega podižu na nosila, još plače, još moli da ne dopuste Valeriji da mu priđe.
Tada jedan bolničar zastane.
Pogleda te.
Zatim Valeriju.
Zatim ponovno Diega.
„Gospodine”, kaže oprezno, „dužni smo prijaviti sumnju na zlostavljanje djeteta.”
Soba utihne.
Valeria eksplodira.
„Zlostavljanje djeteta? Slomio je ruku u školi! Njegova vlastita paranoja ovo je pogoršala!”
Diego okrene lice prema Elvirinoj ruci.
Bolničar se ne raspravlja.
Samo kaže: „Dužni smo to prijaviti.”
Prvi put u vašem braku Valeria te pogleda ne kao muža, nego kao muškarca koji bi joj mogao postati beskoristan.
„Reci im”, kaže.
Pogledaš svog sina.
Kapci mu podrhtavaju. Usne su mu sive. Tijelo mu je iscrpljeno od dana mučenja koje si odbacio kao ludilo.
Zatim pogledaš svoju ženu.
„Ne.”
Lice joj poblijedi.
Bolnica postaje magla.
Hitna skrb.
Ortopedska konzultacija.
Konzultacija infektologa.
Antihistaminici.
Antibiotici.
