Pruža ti dlan.
Na sredini leži sićušan crveni mrav.
Mrtav.
Želudac ti se stegne.
„Elvira.”
„Još tri su bila na njegovoj plahti.”
Zuriš u kukca.
Zatim u nju.
„Možda su iz vrta.”
„Ne”, kaže ona. „Dolazili su iz gipsa.”
Soba se zaledi.
Na jednu sekundu u tvojoj se glavi digne Valerijin glas.
Manipulacija.
Paranoja.
Pažnja.
Zatim dolazi drugi glas.
Diegov.
Ulaze unutra.
Grizu me.
Kreneš prije nego što uopće shvatiš.
Kad stigneš u Diegovu sobu, on je napola bez svijesti, koža mu je vlažna, usne suhe. Kožni remen još mu drži lijevi zglob za okvir kreveta. Desna mu ruka leži preko prsa u gipsu, prsti su natečeni, a koža kraj ruba crvena i izranjavana.
Miris te sada udara.
Kako ga prije nisi osjetio?
Sladak.
Truo.
Pogrešan.
Koljena ti gotovo klecnu.
„Elvira”, prošapćeš.
Ona je već kod noćnog ormarića, izvlači škare, ručnike i malu hitnu kutiju koju drži za sve, od vrućica do ogrebanih koljena.
„Treba nam liječnik”, kažeš.
„Prvo moramo otvoriti gips.”
„Ne. Ne možemo. Ako kost—”
„Ako čekamo”, kaže Elvira, očiju užarenih, „možda više neće biti djeteta koje se može spasiti.”
To te ušutka.
Diego se pomakne.
