„Tata?” prošapće.
Jurneš prema njemu i drhtavim rukama otkopčaš remen.
Lijevi mu je zglob crven ondje gdje ga je koža pritiskala.
Taj te prizor uništi.
„Diego, ovdje sam.”
Pokušava se odmaknuti.
Od tebe.
Ne od gipsa.
Od tebe.
To boli više od svake optužbe.
„Elvira”, zacvili. „Molim te. Molim te.”
Dadilja se nagne nad njega i pritisne mu hladnu krpu na čelo.
„Ovdje sam, mi niño. Pomoći ću ti.”
Posegneš za telefonom.
Valeria se pojavi na vratima.
„Što to radite?”
Glas joj je sada oštar.
Ne sladak.
Ne zabrinut.
Oštar.
Elvira je čak ni ne pogleda.
„Otvaramo gips.”
Valeria zakorači unutra. „Apsolutno ne. Liječnik je rekao—”
„Liječnik nije osjetio ovaj smrad”, odbrusi Elvira.
Pogledaš Valeriju.
Prvi put otkako je noćna mora počela, vidiš nešto kako joj prelazi preko lica.
Ne brigu.
Strah.
