I tako sjediš.
Čitaš pokraj njegova kreveta.
Donosiš vodu.
Izađeš kad on to zatraži.
Jednog poslijepodneva Diego se probudi i ugleda te kako sjediš kraj prozora.
Dugo te promatra.
Zatim prošapće: „Jesi li je poslao away?”
„Jesam.”
„Zauvijek?”
Progutaš knedlu.
„Pokušavam.”
Oči mu se napune suzama.
„Smiješila se kad je počelo.”
Ruke ti se zalede.
„Kako to misliš?”
Pogleda prema Elviri.
Ona blago kimne.
Diegov glas zadrhti.
„Dan nakon gipsa. Došla je u moju sobu kad si bio na poslu. Rekla je da ću, ako nastavim biti bezobrazan prema njoj, naučiti što znači strpljenje. Onda je nešto stavila odozgo.”
Prestaneš disati.
„Što je stavila?”
„Ne znam. Bilo je ljepljivo. Rekla je da je to lijek jer gips loše miriše. Onda su te noći došli mravi.”
Vid ti potamni po rubovima.
Stisneš naslon stolice dok ti zglobovi prstiju ne pobijele.
„Zašto mi nisi rekao?”
Diegovo se lice izobliči.
„Jesam.”
To te uništi.
Jest.
Rekao ti je svakim vrisikom.
Ti si bio taj koji je tražio da to kaže na način koji bi tvoj zatrovani um prihvatio.
Ustaneš i izađeš u hodnik prije nego što se slomiš pred njim.
Elvira krene za tobom.
Čim se vrata zatvore, staviš ruku na zid i saviješ se naprijed kao da te netko udario u trbuh.
Elvirin je glas tih.
„Sada znate.”
