Prsa ti se stegnu.
„Valeria”, kažeš polako, „zašto se bojiš da ga otvorimo?”
Izraz joj se trenutačno promijeni.
Oči joj se napune suzama.
„Sada i mene optužuješ? Nakon svega što sam učinila za ovu obitelj?”
Prije tjedan dana to bi upalilo.
Prije jedan dan, možda.
Ali ne s ovim smradom u sobi.
Ne s mravima.
Ne s natečenim, drhtavim prstima tvog sina.
„Makni se”, kažeš.
Oči joj otvrdnu.
Samo na sekundu.
Zatim se pomakne u stranu.
Elvira uzima rezač za gips iz hitne torbe.
Ne pitaš zašto ga ima.
Kasnije će ti reći da je, kad je shvatila da Diegu nitko neće vjerovati, nazvala starog prijatelja iz klinike i molila ga za pomoć.
Sada čuješ samo tihi brusni zvuk dok počinje rezati kroz gips.
Diego vrišti.
Ne zato što ga rezač dodiruje.
Nego zato što vibracija budi ono što je unutra.
„Miču se!” plače. „Tata, miču se!”
Nježno ga hvataš za ramena, a suze ti već mute vid.
„Žao mi je. Žao mi je. Ovdje sam.”
Gleda te s čistom panikom.
„Nisi mi vjerovao.”
Te su riječi gore od bilo kakve kletve.
„Ne”, prošapćeš. „Nisam.”
Elvira reže brže.
Soba se puni prašinom, vrućinom i onim užasnim smradom.
Valeria stoji kraj vrata, previše mirna.
Zatim gips pukne.
Elvira ga razmakne.
Jednu sekundu nitko se ne pomakne.
A onda ona uzdahne od užasa.
Prvo vidiš crveno.
Ne baš krv.
Iziritiranu kožu.
Oteklinu.
Tamne mrlje.
Sitna tijela koja se miču.
Mrave.
